Dva sveštenika koji činodejstvuju  i pojac, stojeći tako jedan do drugog, počinju da intoniraju  uglavnom skladno varirajući samo dva duboka tona, propisane tropare u čast Bude iz tibetanskih lamaističkih knjiga i na tibetanskom obrednom jeziku. Sa velikim interesovanjem sam primetio da bi na kraju svake duže fraze pevači izdisali sa suspregnutim zvukom.
U izvesnim momentima službe, mislim kada bi se sa usrdnošću pomenulo ime Budino, glavni lama bi prekrivao svoju desnu ruku narandžastom maramom sve do članka, pa bi tri puta natapao duplu livenicu u zaslađenu vodicu iz one bronzane činije u koju je prednodno položio sloj ječmenog zrnevlja. Uzimajući komadiće ove smese, lama ih razbacuje na desno i levo, a potom potapajuću škropilo u svetu vodicu, škropi oltar, ali ne i ostale koji činodejstvuju niti prisutne vernike, što očigledno znači da se prinošenje osvećene vodice čini Budi.
Maramicu prebacuje na levu ruku kad god upotrebljava tu ruku da dodirne svetu vodicu. Interesantno je istaći da je na vrhu škropila bilo paunovo pero. Pošto je dobro poznato da je paun, kao simbol, posvećen zlu ili negativnim uticajima, upitao sam lamu zašto upotrebljava jedan tako očigledno štetan amblem nad svetom vodicom. Odgovori mi da pošto je to zla i "otrovna" stvar, to paunovo pero služi da spreči zloćudne duhove da priđu i samim tim i zatruju svetu vodicu; interesantan primer istočnjačke homeopatije! 
Kako se služba nastavljala - i najzad dostigla vrhunac, kada se iznenada završi - pojanje postade izrazito četvototonsko zapevanje koje se završi sa rečju koja je veoma nalikovala na pra uzor našega Amin.
U pojedinim bi troparima pojac udario jedan o drugi dva zakrivljena srebrna komada, a sve u ritmu pojanja.
Glavni lama je bio ogrnut u ornat narandžaste boje sa pojasom u istoj boji a preko levog ramena  je imao bledo žuti orar. Jednom ili dva puta tokom činodejstovovanja prineo je orar svojim grudima, skoro na isti način na koji to čine pravoslavni sveštenici. Ogrtač lame pomoćnika je bio istog kroja ali mnogo tamnije narandžaste boje dok je njegov orar bio takođe svetlo žut. Pojac je takođe bio obučen u ornat i pojas mnogo tamnije boje ali on nije imao orar što je inače sveštenička insignija.
Beogradski lama, sledbenik sekte "žutih kapa",  me je obavestio da se učenje o seobi duša dosledno poštuje u toj sekti kao i o tome da on svoju pastvu podučava da očito nije moguće onima koji vode "svetovni život" da siđu sa "točka zbivanja" niti da postignu bilo šta ma i nalik nirvani, ali da on može jamčiti bolju reinkarnaciju onim svojim zemljacima koji "žive dobro"  - što će reći onima koji su se pridržavali zapovesti svakodnevnog morala kao što su one protiv krađe, preljube i slično. 
Bilo je čudno naići na ovu malu i uzornu zajednicu Kalmika (Mongola) toliko daleko na zapadu, čak u Beogradu, pa sam stoga smatrao da je njihovo prisustvo ovde vredno da se zabeleži.
Džon Prins je još nekoliko puta posetio kalmičku bogomolju i prisustvovao službama, ali to pisani izvori nisu zabeležili. Kako je vladao ruskim jezikom to mu nije bilo teško da opšti sa Kalmicima. Sa bakšom Borinovim je bio u srdačnim i prijateljskim odnosima i često ga je pozivao sebi na "čašicu čaja". Njih dvojica su se i dopisivali. Mančuda Borinov je posle kraće bolesti preminuo 25. februara 1928. u 57. godini života. Pomenu je prisustvovao i g. Prins koji je tom prilikom o pokojniku izrekao mnogo lepih reči. 
Sadržaj > Rani period > Kalmici u Beogradu (1) >  Kalmici u Beogradu (2) > Kalmici u Beogradu (3.deo)