Stari sveštenik mi je zatim opšrino pričao o njihovoj najznačajnijoj svetkovini koju slave od 24-26. februara. Kako mi reče: "Mi taj praznik proslavljamo u čast Bude i njegovog prosvetljenja kao i za dobrobit čitavog sveta"". Te proslave bi se teško mogle nazvati "službom božijom" kao što je to učinio jedan novinar u listu "De Telegraaf" (Amsterdam), jer mada božanska bića postoje, što Buda nikad nije poricao, ne postoji jedan jedini Bog. O tom problemu sam dugo razgovarao sa sveštenikom, ali on nije ništa znao o Bogu, Stvoritelju i Spasiocu. Zato sam mu postavio praktičnije pitanje: "Šta vi smatrate Dobrim?". "Nikoga ne povrediti, nikome nikakvu štetu i zlo ne činiti, samim sobom ovladati i pomoći svakome na njegovom putu ka nirvani" - bio je to odgovor ovog lamaističkog sveštenika. Zamolio sam ga da obuče svoju svešteničku odoru, neku vrstu mantije narandžaste boje sa žutom lentom i kapom iste boje.dok je u rukama držao brojanicu od 108 krunica. On to učini pa mi veoma rado dopusti da fotografišem kako njega tako i unutrašnjost hrama. 
Primetio sam da Kalmici-budisti u Beogradu upražnjavaju vrline čestitosti, ljubaznosti, pomoći, tolerantnosti i umerenosti. I više od toga: oni uopšte nisu intelektualno zainteresovani za budizam kao što su to mnogi zapadnjaci - bili su budisti vekovima i to žele da budu i nadalje. To je i bio razlog zbog koga su bili primorani da napuste svoje domove u južnoj Rusiji posle boljševičke revolucije. Bilo je to pred kraj prvog svetskog rata.
Pred kraj drugog svetskog rata Rusi upadoše u Jugoslaviju pa se Kalmici, koji su više voleli da ponovo napuste svoje domove nego da se odreknu svoje vere i svoje slobode, ponovo dadoše u beg, još dalje na zapad. Više od šest godina su živeli u prihvatilištima za raseljna lica u blizini Minhena. Čak su i pod takvim okolnostima uspeli da uspostave jedan mali hram u posebnoj sobi, hram opremljen svim slikama i dragocenim relikvijama koje su uspeli da spasu iz Beograda. 
Prenatrpana Nemačka nije Kalmicima mogla da obezbedi adekvatne uslove za život, pa su se stoga prijavili zapadnim zemljama sa molbom za imigraciju. Sada sam obavešten da su mnogi od njih imigrirali u SAD i Kanadu a nekii u Francusku i Belgiju. Prava je šteta da se ova etnička grupa od oko 700. Kalmika raspršila po toliko zemalja. 
Ovaj članak ne mogu završiti a da ne pomenem jednu činjenicu. Ta činjenica je potpuno objektivna jer je izneta od strane nemačkih vlasti koje nimalo ne zanimaju ni budizam ni lamaizam. Skučenost života u barakama za raseljena lica tokom dugih godina, a posebno u periodima neposredno posle rata kada je bilo velikih problema u obezbeđenju hrane, dovelo je do toga da brojne etničke grupe imaju određen procenat prestupnika i počinilaca manjih ili većih krivičnih dela. Samo Kalmici nisu imali niti jednog jedinog takvog prestupnika.
Sadržaj > Poseta dr. Klara (1944) > Reportaža (1.deo) > Reportaža (2) > Reportaža (3.deo)