Puno škola ima jugoslovenska prestonica. Osnovnih
i srednjih. I onih najviših. Škola različitih, običnih. Koje rade svaki
dan. Ili nekoliko puta nedeljno. Mnogo škola ima, ali je kalmička škola,
na dalekoj blatnjavoj periferiji prestonice, čak tamo u Malom Mokrom Lugu,
najneobičnija. Jedina svoje vrste. Nijedna osim nje ne radi pod tako čudnovatim
okolnostima...
Kult zavičaja
Četri stotine Kalmika ima u Beogradu. I skoro
svi su se okupili u svojoj koloniji u Malom Mokrom Lugu. Ovde-onde ima
ih i na Karaburmi. Tamo u Malom Mokrom Lugu postoji i njihov hram. Crkva
koju Beograđani dobro znaju: pisalo se o tome već mnogo. Budistički hram
u Beogradu, egzotika, mistika istoka...
Ali pored te crkvice ima mala, skoro majušna prizemna
zgrada. Okrečena belo i spolja i izunutra. U njoj sobica-dve. U toj kućici
stanuje stari budistički sveštenik i čuvar hrama. I mlađi koji je ujedno
i učitelj.
Jer ima puno kalmičke dece rođene ovde u Beogradu,
daleko od zavičaja i pradedovske postojbine. Ta deca, kosih očiju, žućkasta
lica i sploštenih malih prćastih noseva, u novoj okolini, okružena malim
Beograđanima, brzo bi zaboravili ko su i odakle su. A njihovi roditelji
čvrsto veruju da je Beograd samo jedna privremena stanica u njihovom lutanju
po svetu. Oni su ubeđeni da će jednog dana, zajedno kao što su i došli,
opet biti vraćeni na obale Dona sa kojih ih je istrgla revolucija.
I zato, njihova deca slušaju svakog dana u kućama
o postojbini, širokoj, prostranoj, možda lepšoj nego što su blatnjave ulice
Malog Mokrog Luga, o postojbini gde će opet poterati krda stoke, kao što
teraju izmršavelu kljusad upregnutu u rasklimatane taljige.
A da bi sećanja na postojbinu, na jezik i veru
predaka, bila još bolje usađena u te mlade duše koje rastu pod tuđinskim
nebom, Kalmici su otvorili svoju školu.
Učitelj koji ne dobija
nikakvu platu
Skromni su ljudi mali Kalmici iz Beograda. A njihovi
prihodi su još skromniji. Kada su odlučili da otvore školu u kojoj bi kalmička
deca slušala reč svoje budističke vere i jezika, Kalmici se našli u čudu.
Trebalo je puno para. Prvo su mislili da će im pomoći. Ali ko bi mislio
na malu grupu mongolskog naroda utopljenu u druge jezike, druge običaje,
druge vere i nacije. I Kalmici su osetili da će postići samo ono što sami
preduzmu.
I preduzeli su. Umesto skamija poređali su četri
reda običnih klupa u koje se načičkaju dečica kosih očiju držeći velike
knjige na kolenima. Umesto katedre može da posluži i učiteljev rasklimatani
stočić. Jedino su kupili crnu tablu.
Tu nema zapisnika, prozivnika, zvaničnog ispitivanja.
Učitelj kalmičke škole ne dobija nikakvu, baš nikakvu platu za to što se
jednom nedeljno po dva časa bori s tridesetoro dece različitog rasta i
doba. Niko ne nadgleda njegov rad osim što stari sveštenik u mantiji boje
pomorandže zasedne nekad u sobičak i gladeći duge brkove sluša mucanja
i sricanja mališana koji uče čudan jezik svojih očeva.
nastavak... |