ŠKOLA KOJA RADI JEDNOM NEDELJNO, IMA SVEGA DVA PREDMETA
                                       A NE KAŽNJAVA UČENIKE  ZBOG IZOSTANKA...
 
Puno škola ima jugoslovenska prestonica. Osnovnih i srednjih. I onih najviših. Škola različitih, običnih. Koje rade svaki dan. Ili nekoliko puta nedeljno. Mnogo škola ima, ali je kalmička škola, na dalekoj blatnjavoj periferiji prestonice, čak tamo u Malom Mokrom Lugu, najneobičnija. Jedina svoje vrste. Nijedna osim nje ne radi pod tako čudnovatim okolnostima...

Kult zavičaja
Četri stotine Kalmika ima u Beogradu. I skoro svi su se okupili u svojoj koloniji u Malom Mokrom Lugu. Ovde-onde ima ih i na Karaburmi. Tamo u Malom Mokrom Lugu postoji i njihov hram. Crkva koju Beograđani dobro znaju: pisalo se o tome već mnogo. Budistički hram u Beogradu, egzotika, mistika istoka...
Ali pored te crkvice ima mala, skoro majušna prizemna zgrada. Okrečena belo i spolja i izunutra. U njoj sobica-dve. U toj kućici stanuje stari budistički sveštenik i čuvar hrama. I mlađi koji je ujedno i učitelj.
Jer ima puno kalmičke dece rođene ovde u Beogradu, daleko od zavičaja i pradedovske postojbine. Ta deca, kosih očiju, žućkasta lica i sploštenih malih prćastih noseva, u novoj okolini, okružena malim Beograđanima, brzo bi zaboravili ko su i odakle su. A njihovi roditelji čvrsto veruju da je Beograd samo jedna privremena stanica u njihovom lutanju po svetu. Oni su ubeđeni da će jednog dana, zajedno kao što su i došli, opet biti vraćeni na obale Dona sa kojih ih je istrgla revolucija.
I zato, njihova deca slušaju svakog dana u kućama o postojbini, širokoj, prostranoj, možda lepšoj nego što su blatnjave ulice Malog Mokrog Luga, o postojbini gde će opet poterati krda stoke, kao što teraju izmršavelu kljusad upregnutu u rasklimatane taljige. 
A da bi sećanja na postojbinu, na jezik i veru predaka, bila još bolje usađena u te mlade duše koje rastu pod tuđinskim nebom, Kalmici su otvorili svoju školu.

Učitelj koji ne dobija nikakvu platu
Skromni su ljudi mali Kalmici iz Beograda. A njihovi prihodi su još skromniji. Kada su odlučili da otvore školu u kojoj bi kalmička deca slušala reč svoje budističke vere i jezika, Kalmici se našli u čudu. Trebalo je puno para. Prvo su mislili da će im pomoći. Ali ko bi mislio na malu grupu mongolskog naroda utopljenu u druge jezike, druge običaje, druge vere i nacije. I Kalmici su osetili da će postići samo ono što sami preduzmu.
I preduzeli su. Umesto skamija poređali su četri reda običnih klupa u koje se načičkaju dečica kosih očiju držeći velike knjige na kolenima. Umesto katedre može da posluži i učiteljev rasklimatani stočić. Jedino su kupili crnu tablu.
Tu nema zapisnika, prozivnika, zvaničnog ispitivanja. Učitelj kalmičke škole ne dobija nikakvu, baš nikakvu platu za to što se jednom nedeljno po dva časa bori s tridesetoro dece različitog rasta i doba. Niko ne nadgleda njegov rad osim što stari sveštenik u mantiji boje pomorandže zasedne nekad u sobičak i gladeći duge brkove sluša mucanja i sricanja mališana koji uče čudan jezik svojih očeva.
                                                                                                     nastavak...

Sadržaj > Desetogodišnjica  hrama  > u školi (1.deo)