Ulaz u budistički hram u Beogradu na 
dan svečanog otvaranja
Kalmici su se postepeno prilagođavali na novu sredinu, nov način života, kulturu, dok su u isto vreme - zahvaljujući svom duhovnom centru -  nastavili da održavaju sopstvenu tradiciju. Jezik nove sredine im nije predstavljao teškoću jer su već vladali srodnim slovenskim jezikom - ruskim. Prema njihovim rečima: "Kalmici žive sa nadom u povratak u zavičaj. Mi hoćemo da se vratimo, kada dođe taj čas, ne jedan po jedan i ne praznih ruku, već organizovano, sa stečenim korisnim znanjima crpljenim u kulturnim zemljama i od kulturnih naroda, gde mi provodimo godine svoga života izvan Otadžbine. Ta misao nas stalno brine. Najvažnija briga kalmičke emigracije je pitanje školovanja i vaspitavanja naše dece i omladine u zdravom nacionalnom duhu. Na žalost, ova razumljiva i plemenita naša težnja usled naše krajnje sirotinje i dalje ostaje nerešena. Svi napori naše mesne kolonija su upravljeni na to da se stvore prilike koje bi našoj deci osigurale normalan školski rad" (1). Deca beogradskih Kalmika su pohađala rusku osnovnu školu ili srpsku školu koja je bila najbliža njihovim domovima. Procenjuje se da je oko 100 malih Kalmika završilo srpske osnovne škole u periodu 1920 -1944. 

(1) Dr Erdne Nikolajev: Kalmici, njihova istorija, kultura i umetnost (Beograd, Život i rad,knj.XIX, sv.119, 1934. str. 909-915)

Sadržaj > Osvećenje hrama > Brige beogradskih Kalmika