U koncertnom delu programa, Kalmikinje i Kalmici u svojim nacionalnim nošnjama, jedva još sačuvanim posle duge odiseje, igrali su svoje i kineske igre, svirajući i pevajući pesme koje su neobično zvonile u sali "Privrednika". Igre koje su bile čudna mešavina ruskog i krajnje istočnjačkog, koje su imale mir i besomučnu istajnost Istoka. Igrali su solo i u parovima. Pratili su ih svirači koji su i samostalno izvodili svoje tačke. Igra im je bila bez imalo primesa erotike, bez imalo crnačkog divljeg žara. Noge su se ritmički kretale na prstima, a lepota je bila u gipkosti i plastičnosti pokreta struka, tela i ruku, a ne u figurama koje su izvodile noge. 
Najbolji pevač kalmičkih pesama je bio g. Boris Aldakimov. Glas Borisa Aldakimova teče sam od sebe iz njegovog grla, širokog, sasvim crnog vrata. Pevač nema poze. Peva mao zavaljen a dvorana odjekuje od jakog glasa. Zatim hor Kalmika peva pesme koju su učili noću, posle rada. Bez dirigenta, ali složno. Hor je morao na navaljivanje publike da ponovi svoje pesme, a to je za sve članove bilo veliko zadovoljstvo i radost.
Veliki program su završili jugoslovenski Kalmici, kalmička deca, koja su se rodila u Jugoslaviji, dok su odrasli pevali na svom jeziku, jezik na kome recituju deca, jezik je nas svih. 
Pretstavi je prisustvovao veliki broj starijih Kalmika iz Malog Mokrog Luga koji su uživali u svemu što se događalo na sceni, što ih je sećalo neprestano na prošlost i na život u stepi pored Dona. To veče je zaista progovorilo o njihovoj otadžbini u stepi, pokraj Dona, o suncu koje dugo putuje s jednog ruba nebeskog na drugi, koji pali Kalmike, njihove ovce, konje, jurte, a koje je opet sva njihova radost; o njihovom životu uvek istom, bez krupnih događaja i velikih promena, baš kao i njihova ravnica; o običajima, sasvim tuđim ljudima na zapadu, o odelu svilenom i zlatnom, o pesmama i igrama punim neke druge boje, drugog doba i prastarog, uvek tajanstvenog kontinenta: Azije. 
Kalmici su ostali skromni, učtivi ljudi. Oni se nisu bunili što je prihod bio neznatan. Nisu se bunili kad su posle svega, u ranu zoru, morali da otpešače u svoj daleki Mokri Lug kroz sneg i hladnoću. (Politika, 11.01.1934) 
Sadržaj > Osvećenje hrama > Brige Kalmika > U korist studenata (1.deo) > U korist studenata (2.deo)